tag:blogger.com,1999:blog-20933908144710973282024-03-13T06:30:22.280-07:00Бисери''Ja ne upoznajem svet,
već ga samo prepoznajem.
Ne idem da ga otkrivam,
nego da ga se prisetim,
kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao.
I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem.
I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.
Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. ...''
~ Miroslav AnticЈованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comBlogger263125tag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-45847909125160904112015-05-16T13:46:00.000-07:002015-05-16T13:46:50.907-07:00У С А М Љ Е Н А Н А Б О Ж И Ћ<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="http://1.bp.blogspot.com/-beWhvmU6Tyk/VVesjwKwL8I/AAAAAAAC0JY/h8R89qyhlgs/s1600/fjxhzdUXuD8.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://1.bp.blogspot.com/-beWhvmU6Tyk/VVesjwKwL8I/AAAAAAAC0JY/h8R89qyhlgs/s400/fjxhzdUXuD8.jpg" width="400" /></a></div>
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">На Бадње вече, једном човеку дође до руку слика испод које је писало ''Усамљена на Божић''. На слици снегом завејане кућице, свака светли као звездица, вију се танки трачци дима из димњака. Осећа се радост, весеље и топлина. Празник је. </span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Сви су на окупу, само је једна ситна, крхка Жена, племенитог лика, у скромном огртачу, сама. Наслоњена на тарабе гледа пут осветљених прозора. Сиротица, нема нигде никог свог у овој благој ноћи. Загледао се боље и видео танак ореол изнад главе Усамљене Жене. Очи су му се испуниле сузама.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Па то Мати Божја, сама пред вратима, чека да се неко сети Ње и Њеног Сина. Заокупљени овоземаљским добрима, трпезом и обичајима, људи се не сећају шта то они славе. Не сећају се Онога због Кога су се окупили око трпезе, за којом за све има места сем за Њега и Мајку Његову.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Ова слика је повукла бујицу мисли. Ни пре више од две хиљаде година, кад је на земљу дошао Богочовек Христос, Творац и Цар, за Њега није било места. А Пресвета Мајка није имала главу где да склони.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">''И роди Сина Својега Првенца, и пови Га, и положи у јасле; јер им не бијаше мјеста у гостионици'' (Лк. 2, 7).</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Па зар се ништа није променило за два миленијума?</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Подигнути су дивно украшени храмови, осветљени и удешени, где певамо умилне божићне песме. Окитили смо куће бадњаком, јелком и даровима, али на једино место где би Он желео да уђе, нема приступа.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Не пуштамо Га да уђе у наше срце. То би значило да морамо да се одрекнемо неких навика, да почнемо да се мењамо.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">И тако Га стално изневеравамо, одлажући све за други дан, други празник, а живот пролази далеко од Бога. Нажалост, на крају тако и прође, јер нико не зна колико му је времена преостало.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Тада је почео да се моли:</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">''Ти Који си се родио у Витлејему, да би нас оживео и спасао, учини највеће од свих чуда: обнови срца наша! Путевима којима Ти знаш врати нас Себи и избави нас од срамоте неверја. Учини да Те не изгонимо из своје средине ове свете Божићне ноћи, као ни у остале дане нашега живота, него да Ти, Господе, увек владаш у срцима Своје незахвалне деце која Те воле.''</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Е. Посељанин</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br /></span></b>
<b><span style="font-size: large;">Прича преузета из Православног дечјег часописа ''Светосавско Звонце'', број 10/2007.</span></b><br />
<div>
<br /></div>
</div>
Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-12188949914082717522015-05-16T13:42:00.002-07:002015-05-16T13:42:21.772-07:00ОСАМ ЛАЖИ ЈЕДНЕ МАЈКЕ<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="http://2.bp.blogspot.com/-2KJwboj9Rf8/VVerjmSLKEI/AAAAAAAC0JM/z-1WhMw59a0/s1600/5xicvHFWYq0.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://2.bp.blogspot.com/-2KJwboj9Rf8/VVerjmSLKEI/AAAAAAAC0JM/z-1WhMw59a0/s400/5xicvHFWYq0.jpg" width="400" /></a></div>
<b><span style="color: #3d85c6;"><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;"><br /></span></span></b>
<b><span style="color: #3d85c6;"><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Моја мајка није увек говорила истину. Слагала ми је осам пута у битним животним тренуцима. Прича почиње са мојим рођењем. Рођен сам као син јединац у веома сиромашној породици. Сиромашној до те мере да нисмо имали довољно хране, а камоли нешто више. У ретким приликама задесило би се да имамо мало кромпира у кући. Мајка би припремила скромни оброк и увек би истресала свој дeо на мој тањир говорећи: ”Једи, сине, ја нисам гладна.” – То је била њена 1. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Када сам мало одрастао, моја мајка би, по окончању кућних послова, отишла до реке која се налазила испод куће, надајући се да ће уловити рибу како бих ја јео здраву храну и развијао се као свако друго дете. Једном приликом, успела је уловити чак две рибе. Пожурила је у кућу и спремила обе рибе и ставила их пред мене. Ја сам мало-помало јео рибу, а моја је мајка јела оно што је остајало иза мене на костима. Видевши то, моје је срце затреперило и ону другу рибу ставио сам пред мајку, а она ју је вратила рекавши: “Сине, поједи и ову другу, јер знаш да ја не волим рибу.” – То је била њена 2. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Време је пролазило и дошао је дан мог поласка у школу. Како нисмо имали довољно иметка да се школујем, мајка је отишла у једну трговину одеће и договорила се са власником да продаје одећу по кућама угледних и богатих људи. Једне хладне и кишовите ноћи, мајка се дуже задржала на послу. Чекајући је код куће, забринуо сам се и изашао да је потражим. Угледао сам је како носи торбу са одећом и куца на врата туђих кућа. Зовнуо сам је: ”Мамааааа, хајде дођи. Идемо кући, касно је и хладно. Можеш наставити сутра ујутро!” Она се насмeјала и рекла: ”Сине мој, ја нисам уморна.” – Ово је била њена 3. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Дошао је дан полагања школских испита. Иако је било веома вруће, мајка је пошла са мном у школу. Сунце је пржило земљу, а површина песка титрала је од топлоте. Ушао сам у школу, а она је остала у школском дворишту. Када су се испити завршили, изашао сам из школе, а она ме дочека у топли мајчински загрљај, испуњен љубављу и милошћу. У руци је држала хладан и свеж сок који је купила за мене. Када сам га почео пити, окренуо сам се и погледао у њу: низ њено чело сливале су се капљице зноја. Пружио сам јој чашу и рекао: ”Мајко, пиј”, а она рече: ”Сине, само ти пиј. Ја нисам жедна.” – Ово је била њена 4. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Након смрти мог оца, мајка је живела тешким удовичким животом. Преузела је сву одговорност за вођење куће, једноставно – морала се бринути о свему. Живот је постао тежи, а ми смо често гладовали. Поред наше куће живео је мој ујак, иначе веома добар човек. Он нам је често слао храну да утолимо глад. Када су комшије виделе да је наше стање постало несношљиво, саветовали су мајку, која је још увек била млада, да се уда за човека који би нам помагао. Међутим, моја је мајка одбила овај савет речима: ”Ја немам потребе за љубављу.” – Ово је била њена 5. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">По завршетку факултета, добио сам добро плаћен посао у једној фирми и одлучио сам да преузмем бригу о кући. Како је мајчино здравље ослабило, није више могла продавати одећу по кућама, тако да је почела продавати поврће на тржницама. Када је одбила да престане радити, издвојио сам део своје плате и дао јој, а она је одбила примити рекавши: ”Чувај, сине, своје паре, ја имам довољно за себе.” – Ово је била њена 6. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Без обзира што сам добио посао, наставио сам школовање и убрзо сам магистрирао. Постигао сам успех и повећали су се моји приходи. Једна фирма понудила ми је добар посао у свом седишту у Немачкој. Обрадовао сам се и почео сањати о новом срећном животу. Након што сам отпутовао и средио своје стање, назвао сам мајку и позвао је да живи код мене. Она није хтела да ме омета и рекла ми је: ”Сине, ја нисам научила да живим лагодно.” – Ово је била њена 7. лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Како је време пролазило, мајка је све више старила и убрзо је оболела од злоћудног карцинома. У тим тешким тренуцима неко јој је морао помагати. Шта сам могао да урадим када су између мене и моје вољене мајке биле многе државе? Оставио сам све и вратио се кући. Мајку сам затекао у постељи. Када ме је угледала, покушала је насмејати се. Срце ми се цепало јер је била исцрпљена и слаба. Није то више била она мајка коју сам познавао…. Сузе су се почеле сливати низ моје образе, али она ме и тада покушала утешити рекавши: ”Сине, не плачи, ја не осећам бол.” – Ово је била њена 8. и последња лаж.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Након што је то изустила, затворила је очи и више их није отворила. </span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span class="bbc_color" style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Свакоме ко ужива благодат живих родитеља, поручујем: “Чувај ову благодат пре него што будеш туговао за њеним губитком.”<br />Свакоме ко је изгубио своју вољену мајку, поручујем: “Сети се…”</span></span></b></div>
Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-58093495262678272602015-05-16T13:36:00.000-07:002015-05-16T13:36:58.515-07:00ПРИЧА О ОСЕЋАЊИМА<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="http://2.bp.blogspot.com/-loJ6eKqJ6Dw/VVep9MfexEI/AAAAAAAC0Ig/AgaqQF6Ql7o/s1600/101096.gif" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://2.bp.blogspot.com/-loJ6eKqJ6Dw/VVep9MfexEI/AAAAAAAC0Ig/AgaqQF6Ql7o/s1600/101096.gif" /></a></div>
<b><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">На крају једног поља стајаше Љубав и Самоћа и посматраше млади заљубљени пар. Самоћа рече Љубави:</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Кладим се, да ћу их раставити.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Љубав узврати:</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Сачекај само мало! Дај ми шансу да проверим само једну ствар код њих, а после тога можеш да одеш код њих колико год хоћеш пута.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Самоћа се сложи са тим. А Љубав се приближи заљубљенима, додирну их, погледа их у очи и спази у њима сјај.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Врати се назад и рече Самоћи:</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Хајде, сада је ред на тебе!</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Не, – одговори Самоћа – Сада ништа не могу да направим, сада су њихова срца испуњена љубављу. Доћи ћу мало касније.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Протече неко време и Самоћа наврати покрај куће оног заљубљеног пара и виде младог оца и младу мајку са новорођеном бебом. Самоћа се била надала, да ће их до тада напустити љубав и нестрпљиво ишчекујући, прекорачи преко њиховог прага. Но погледавши им у очи, она виде само Захвалност.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Окрену се назад и рече:</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Доћи ћу касније…</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Протече још доста времена и Самоћа се појави поново пред њиховим вратима и зачу дечију вриску. Отац се тек вратио са посла уморан, а мајка је успављивала децу. Самоћа се опет понада, да ће овог пута моћи да их растави, јер како рече: „Прошло је толико времена и Љубав и Захвалност би досад већ требали да напусте њихова срца.” Но погледавши им у очи, она сада спази у њима Поштовање и Разумевање.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Доћи ћу касније, рече и овог пута и окрену се и оде.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Протече опет много времена. И Самоћа се, по обичају, још једном појави пред домом заљубљених. Примети сада да су им деца већ била порасла. Седи отац је нешто објашњавао синовима, а мајка је припремала вечеру у кухињи. Загледавши им се у очи, Самоћа се још једном разочара, видевши овај пут у њима Поверење.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Протече највише времена од тада. И Самоћа још једном сврати у исти дом. Запазила је сада да унучад одлазе од куће, а да крај камина остаде да сједи растужена и онемоћала старица. Самоћа је погледа и славодобитно рече:</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- То је то, дошао је коначно и мој тренутак!</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Хтеде затим да јој погледа у очи и да се увери, но истог трена старица устаде и изађе из куће. Самоћа крену за њом. Ускоро, некада млада девојка, а сада стара жена, стиже до гробља и седе поред једног гроба. Беше то гроб њеног супруга.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">- Изгледа, да сам ипак закаснила – рече Самоћа. – Време је довршило оно што је био мој задатак.</span><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><br style="background-color: #f0f4f7; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;" /><span class="bbc_color" style="background-color: #f0f4f7; color: red; font-family: Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif; line-height: 17.4720001220703px;">Тек тада се Самоћа загледа у расплакане очи старице, и у њима виде по први пут УСПОМЕНУ: Успомену на Љубав, Захвалност, Поштовање, Разумевање и Поверење.</span></b></div>
Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-17865803440171299452012-06-24T01:19:00.000-07:002012-06-24T01:19:08.620-07:00NAUČIĆU TE ŠTA JE LJUBAV<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://4.bp.blogspot.com/-XDCW5LCRLQw/T-bNb_DuaXI/AAAAAAAAbYI/DIYbGVkqxCE/s1600/wex_78f97806.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="266" src="http://4.bp.blogspot.com/-XDCW5LCRLQw/T-bNb_DuaXI/AAAAAAAAbYI/DIYbGVkqxCE/s400/wex_78f97806.jpg" width="400" /></a></div><span style="font-size: large;"><b>Dečače naučiću te šta je ljubav.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Kada bude dockan i mesec visoko nad jezerom izađi na vodu.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Izađi, ali tiho, kao što se prohodi kraj kolevke novorođenčeta.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Izađi, bez straha, odlučno, ali i oprezno.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Izađi i lezi u meku i lepljivu rogozinu na obali.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Lezi, utišaj nozdrve i priguši svoj dah.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>I doći će trenutak, o, siguran sam u to.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Košuta plaha napustiće svoj zabrani oslušnuti večernji muk.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Korakom lakim i poletnim izaći će na vodu.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Prići će visokoj trsci na glinenoj obali.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Prići će mekoj i lepljivoj rogozini.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Prići će i zagledati se u tebe svojim krupnim očima.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>I tada, ako budeš dovoljno smeon,</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>ako budeš dovoljno čista srca,</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>dve duše, životinjska i ljudska, stopiće se u jednu.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Bez laži, bez izlišnih reći, bez straha.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>I steći ćeš prijatelja za ceo život.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Zato što samo to uistinu za ljubav treba,</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>malo smeonosti i čista srca.</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b><br />
</b></span><br />
<span style="font-size: large;"><b>Kalidasa</b></span><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-16257098440846817372012-06-24T01:14:00.000-07:002012-06-24T01:14:41.925-07:00Najlepši citati i pouke autora „17 pravila uspešnog življenja“ – Og Mandino<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-BuJteMrsgTo/T-bMZiFyXzI/AAAAAAAAbYA/sz1qwAjMFL4/s1600/nx13011697185500592.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://1.bp.blogspot.com/-BuJteMrsgTo/T-bMZiFyXzI/AAAAAAAAbYA/sz1qwAjMFL4/s400/nx13011697185500592.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Kada dospete u tesnac i sve se okrene protiv vas, i kada dođe dotle da vam se čini da ne možete više ni trenutka da izdržite, ne predajte se, jer to je upravo tačka na kojoj počinje preokret.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ako želite da uspete, morate naučiti da živite sa neuspesima. Mnogo više mudrosti steknemo na osnovu naših neuspeha, nego na osnovu naših uspeha.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ako odlučite, počinjući od sutra da ulažete u svoj posao mnogo više nego što ste plaćeni za to, čuda će početi da se događaju u vašem životu.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ceni iznаd svegа onu ljubаv koju primаš. Onа će ostаti uz tebe još dugo nаkon što sve tvoje zlаto i dobro zdrаvlje nestаnu.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Uspehom ne možeš vladati, možeš ga jedino zaslužiti.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Jedini siguran način na koji ćeš uspeti jeste pružiti više i bolje no što se od tebe očekuje, bez obzira na to kakvu zadatak možda imaš. Ovu naviku neguju svi uspešni ljudi od samih početaka.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Uvek kada omalovažavate sebe i svoje talente, vi ste predodređeni za neuspeh. Ako potcenite svoje umeće ili svoje iskustvo ili svoje znanje, svet će se vrlo brzo složiti sa vašom procenom i vi ćete se suočiti sa žalosnom budućnošću koju niste zaslužili.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Nikada ne prenatrpavajte svoje dane ili noći banalnim i nevažnim stvarima jer nećete imati vremena da se suočite sa pravim izazovima kada oni naiđu.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ne možete napredovati ako živite kao pustinjak i stoga morate imati dodira sa svetom i paradama njegovih nesreća i kritičara, pa ipak, nikome od njih ne treba da dopustite da pokvari vašu paradu.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ne postoji čovek koga drugi mogu toliko zavaravati, koliko je on u stanju da zavarava samog sebe. Kukavica je ubeđen da je, zapravo, samo oprezan, a škrtica da samo vodi računa o svojim parama. Ništa nije lakše nego se samozavaravati, jer je najlakše poverovati u ono što želimo da poverujemo.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Postoje dve vrste nezadovoljstva na ovome svetu – nezadovoljstvo koje tera na rad i nezadovoljstvo koje čoveka tera u očaj. Ovi prvi napokon dobijaju ono što žele, dok ovi drugi gube i ono što već imaju. Za ove prve uspeh je jedini lek, a za ove druge leka nema.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Dobro je imati novac i sve one stvari koje se novcem mogu kupiti, ali dobro je takođe zaustaviti se bar jednom i biti siguran da nismo izgubili one stvari koje se novcem ne mogu kupiti.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Uvek težite da budete još veći nego što jeste. Morate da nadmašite sami sebe. U svakom sledećem postupku, testu, susretu, razmišljanju, pokušajte da budete bolji nego u prethodnom. Sad ste ono što jeste, ali za sat vremena morate da budete više nego što ste sad. U svemu što preduzmete, napregnite još veću snagu da biste nadmašili sebe.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Najveći uspesi se otvaraju pred vama samo ako preduzimate najteže rizike, izbalansirane hladnokrvnim, pronicljivim rasuđivanjem.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Na svetu postoje tri vrste ljudi.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Prvi uče na sopstvenim iskustvima – oni su mudri.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Drugi uče iz tuđih iskustava – oni su pametni.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Treći ne uče ni iz sopstvenih, ni iz tuđih iskustva – to su budale.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Dobre misli i dobri postupci nikada ne mogu da daju loše rezultate; loše misli i loši postupci nikada ne mogu da daju dobre rezultate.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-80222815204951705912012-06-24T01:12:00.000-07:002012-06-24T01:12:22.008-07:00Ivo Andrić – Savet<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/-Kd4owGHUCVA/T-bL3OUoeeI/AAAAAAAAbX4/Tekm4IpfsSQ/s1600/nxxx1566717.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://2.bp.blogspot.com/-Kd4owGHUCVA/T-bL3OUoeeI/AAAAAAAAbX4/Tekm4IpfsSQ/s400/nxxx1566717.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-29317708380454044432012-06-24T01:10:00.001-07:002012-06-24T01:10:46.982-07:00Biser<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/-0iLABXKJSio/T-bLX2WgxZI/AAAAAAAAbXw/IjAdlh_vNwQ/s1600/nb447024283_89cfa068401.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://3.bp.blogspot.com/-0iLABXKJSio/T-bLX2WgxZI/AAAAAAAAbXw/IjAdlh_vNwQ/s1600/nb447024283_89cfa068401.jpg" /></a></div><br />
Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, one pretvaraju u dragulj .... ~ ♥ ~</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-88528134548878082202012-05-25T09:26:00.002-07:002012-05-25T09:26:38.917-07:00“Budjenje” Antoni De Malo<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/-rh-fos1upfg/T7-ytTaJskI/AAAAAAAAYdQ/0Jp95VUGA5U/s1600/gw83196962_3387964_Dyhovnoe763_jpg500_1_.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://2.bp.blogspot.com/-rh-fos1upfg/T7-ytTaJskI/AAAAAAAAYdQ/0Jp95VUGA5U/s400/gw83196962_3387964_Dyhovnoe763_jpg500_1_.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Zive u kosmaru.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. “Carli”, kaze,”probudi se!” “Necu da ustanem, tata”,odgovori mu Carli. Otac vice:”Ustaj, moras u skolu!” “Necu da idem u skolu!”, kaze Carli. Otac ga pita “A zasto neces?” “Iz tri razloga, “kaze Carli.”Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.” Otac mu onda uzvrati: “Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.”</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">“Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.”</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: “Probudite se.” Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-46764048374103946032012-05-25T09:18:00.000-07:002012-05-25T09:18:50.102-07:00K.G.Jung – Secanja, snovi, razmisljanja<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/-BEXqZwH2zJc/T7-w37Ca9gI/AAAAAAAAYdI/eLq7j9zTR48/s1600/nn20_resize.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://2.bp.blogspot.com/-BEXqZwH2zJc/T7-w37Ca9gI/AAAAAAAAYdI/eLq7j9zTR48/s400/nn20_resize.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Ja sam takodjer posedovao arhaicnu prirodu, koja je kod mene povezana sa – ne uvek prijatnim – darom da ljude i stvari vidim kakve uistinu jesu. Mogu da dopustim da me obmanjuju odavde do vecnosti kada nesto ne zelim da vidim, a da u dubini duse ipak sasvim dobro znam kako stvari stoje….</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Otkrio sam da siromastvo ne predstavlja hendikep i da je daleko od toga da bude osnovni razlog za patnju; da sinovi bogatasa doista ne uzivaju nikakvu prednost nad siromasnim i lose obucenim decacima. Postojali su daleko dublji razlozi za srecu i nesrecu od necijeg materijalnog bogatstva…..</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Mozemo da provedemo celi zivot u uverenju kako sledimo vlastite ciljeve, a da nikada ne otkrijemo kako, najvecim delom, predstavljamo statiste na pozornici sveta. Postoje cinjenice koje, iako nam nisu poznate, ipak uticu na nase zivote, utoliko vise ukoliko su ovi nesvesni….</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Cesto se desava da su zene koje u sustini ne vole svoje muzeve ljubomorne, i da unistavaju njihova prijateljstva. One zele da suprug pripada jedino njima zato sto mu same ne pripadaju. Srz svake ljubomore jeste nedostatak ljubavi.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-84571891346218976522012-05-25T09:16:00.000-07:002012-05-25T09:16:54.562-07:00Pirovanja, Alber Kami<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/-XILOIDy3PaE/T7-wY1lo4KI/AAAAAAAAYdA/5Gxj50-aQhw/s1600/SUS4724.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="266" src="http://3.bp.blogspot.com/-XILOIDy3PaE/T7-wY1lo4KI/AAAAAAAAYdA/5Gxj50-aQhw/s400/SUS4724.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Zacudjuje me uvek, sve dok smo toliko spremni mudrovati o drugim sdrzajima, siromastvo ideja koje imamo o smrti. To je dobro ili je lose. Ja se nje bojim ili je zovem (kazu oni). Ali to takodje pokazuje da nas nadilazi sve ono sto je jednostavno. Sta je plavo i sta da mislimo o plavom? Istu poteskocu predstavlja smrt. o smrti i bojama ne umemo raspravljati. Pa ipak, vrlo je vazan ovaj covek preda mnom, tezak kao zemlja, koji unapred oblike moju buducnost. Doduse, mogu li ja zaista misliti na nju? Kazem sebi : ja moram umreti, ali to nista ne znaci jer mi ne uspeva da u to poverujem, buduci da mogu imati iskustvo samo o smrti drugih ljudi. Video sam ljude kako umiru. Video sam, narocito, kako umiru psi. Kad bih ih dotakao, bio bih potresen. Mislim dakle : cvece, osmesi, ceznja za zenom, i shvatam da sav moj strah pred smrcu dolazi od moje ljubomore prema zivotu. Ljubomoran sam na one koji ce ziveti i za koje ce svece i ceznja za zenom sacuvati sav svoj smisao krvi i puti. Zavidan sam jer previse volim zivot a da ne bih bio sebican. Covek se nadje tamo oboren jednog dana i slusa kako mu govore ”Vi ste jaki i zato moram biti iskren prema vama : mogu vam reci da cete umreti”. Biti tamo sa celim svojim zivotom u rukama, sa citavim svojim strahom u utrobi i idiotskim pogledom. Sto znaci ostalo : valovi krvi udaraju o moje slepoocnice i cini mi se da cu zgaziti sve oko sebe.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ali umiru ljudi protiv svoje volje, uprkos svemu sto ih okruzuje. Govore im : ”Kad ozdravis…”, a oni ipak umru. Ja to ne zelim. Jer ako ima dana kad priroda laze, ima i dana kad rekne istinu.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-57724478754414408192012-05-25T09:12:00.000-07:002012-05-25T09:12:15.580-07:00Jutra sa Leutara Jovan Ducic<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-6qzw2nKIHig/T7-vU-jsBVI/AAAAAAAAYc4/o_XeG0dP18I/s1600/po11098-72850-21508399-m750x740.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="304" src="http://1.bp.blogspot.com/-6qzw2nKIHig/T7-vU-jsBVI/AAAAAAAAYc4/o_XeG0dP18I/s400/po11098-72850-21508399-m750x740.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Covek ne mrzi drugog coveka nego samo ako ga se boji, i zato mrznja i strah idu naporedo. Ako se covek, naprotiv, ne boji svog protivnika, onda ga i ne mrzi, nego ga prezire. Stoga su ljudi koji puno mrze uopste strasljivci, i imaju zensku cud i osetljivost…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Mrznja zaslepljuje i najpametnijeg, tako da ovaj obnevidi za sve vrline koje bi mogao imati njegov protivnik; a ovo znaci unizenje koliko za srce toliko i za razum onog koji mrzi. Smatrajuci opasnim i najbezazlenijeg, on smatra najgorim i najnevinijeg. Mrznja tako izopaci i najsiri um, poremeti i najbolje obrazovanje, i iskvari i najcistije srce, da unese nered u celu covekovu prirodu. Zbog ovog mrznja napravi</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">nekog nemogucim u drustvu, a nesnosnim cak i u njegovoj sopstvenoj kuci.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Mrznja, dakle, najpre pogadja onog koji je nosi.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ima strasljivaca koji u mrznji prema nekom coveku omrznu i njegovu porodicu, i njegov narod, i njegov grad, i njegovu zemlju, i njegovog psa pred kucom. A kako mrznja raste utoliko vise raste strah iz kojeg je ponikla, covek najzad pocne da zivi u borbi sa prividjenjima. Sto je covek silniji po svom drustvenom polozaju, njegove mrznje bivaju sve mnogobrojnije, a za drugi svet sve opasnije. Kako uplasen covek veruje da je sam sebi nedovoljan, on u strahu i mrznji pocini prestupe ili zlocine koje inace nikad ne bi pocinio da nije mrzeo.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Drukciji od drugih ljudi moze biti covek po boji koze, kose, ociju, stasa, obima, ali sve ovo ukupno malo znaci. Pravi “drukciji covek” moze biti razlican od opsteg tipa pre svega po obrazovanju, a narocito po vaspitanju, sto znaci po navikama i ukusima. A ovo je zatim pravi antipod. Pogledajte koje ste ljude u svom zivotu mrzeli, i vi cete videti da nikog niste mrzeli zbog njegovih vrlina ili njegovih mana, nego, najvise zato sto je bio drukcije izgradjen nego li vi ili vasi najblizi. Ako ovde nije mrznja ponikla direktno iz necijeg straha pred jacim, ona je ponikla pravo iz neizvesnosti o necijim sklonostima, i iz nerazgovetnosti necije prirode, a to je uvek izvesna nesigurnosti koja moze da postane i strahom. Zato ponova tvrdimo da mrznja potice pre svega iz straha.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-54059856545513901062012-05-25T09:09:00.002-07:002012-05-25T09:09:36.343-07:00Milan Kundera – “Nepodnošljiva lakoca postojanja”<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://4.bp.blogspot.com/-RbnzYfs_VMQ/T7-us3llo-I/AAAAAAAAYcw/rb5ofaq0Vrg/s1600/lol1+(1).jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://4.bp.blogspot.com/-RbnzYfs_VMQ/T7-us3llo-I/AAAAAAAAYcw/rb5ofaq0Vrg/s1600/lol1+(1).jpg" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Covek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledecim životima popraviti.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Nema nikakve mogucnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogucnost poredjenja. Covek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života vec sam život? Život je onda uvek slican skici.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Samo, ni skica nije prava rec, jer je skica uvek narct za nešto, priprema za sliku.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne sledi slika.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-66190310977369241682012-05-25T09:08:00.000-07:002012-05-25T09:08:51.707-07:00Jelena Lengold – “Baltimor”<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-X5-swqZQau8/T7-uahLLJnI/AAAAAAAAYco/LshXnaU9hgo/s1600/108899.jpeg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="213" src="http://1.bp.blogspot.com/-X5-swqZQau8/T7-uahLLJnI/AAAAAAAAYco/LshXnaU9hgo/s320/108899.jpeg" width="320" /></a></div><b><span style="font-size: large;">“Šta ako u poslednjim danima života shvatim da sam ostala na pogrešnom mestu onda kada je trebalo ici dalje? Šta ako me je nešto cekalo baš tamo gde me je mrzelo da prodjem? Šta ako bi sve bilo drugacije i neuporedivo bolje da sam se u pravom trenutku setila prave recenice, jedinog moguceg odgovora na postavljeno pitanje? Šta ako nisam okrenula glavu kada je trebalo i ako nisam ugledala nešto što je neizostavno bilo namenjeno meni? Ponekad znate da je vaš život zaista vaš život i cini vam se da mu pripadate. Ponekad, medjutim, jasno znate da je on samo jedan od vaših mogucih života. I svi ovi drugi životi vas peku kao tek narasli plikovi”</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-35151073058382725342012-05-25T09:05:00.000-07:002012-05-25T09:05:00.865-07:00A. Dima – Dama s kamelijama<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-IwWK8xR2RXk/T7-tiltrJ2I/AAAAAAAAYcg/MRMlTCkoXgs/s1600/nm76117393_3419483_1225939.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="300" src="http://1.bp.blogspot.com/-IwWK8xR2RXk/T7-tiltrJ2I/AAAAAAAAYcg/MRMlTCkoXgs/s400/nm76117393_3419483_1225939.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Ne vredi samo postaviti na ulazu u zivot dva stuba i na jedan od njih natpis Put dobra, a na drugi upozorenje: Put zla – i reci onima koji naidju: “Birajte!” Treba, kao Isus, pokazivati puteve koji sa ovog drugog puta vracaju na prvi, one koji su se na prilazu predali iskusenju; i, narocito, pocetak tih puteva ne treba da bude odvise bolan niti da izgleda odvise neprohodan.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Hriscanstvo, sa svojom divnom parabolom, treba da nam preporuci i prastanje. Isus je bio pun ljubavi za te duse koje su ljudske strasti ranile i cije je rane voleo da previja, crpeci iz njih samih melem koji je trebalo da ih zileci. Tako je govorio Magdaleni: “Mnogo ce ti biti oprosteno, jer si mnogo volela.” Uzvisen oprostaj, koji je morao da probudi uzvisenu veru.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Zasto bismo se cinili strozi od Hrista? Drzeci se uporno shvatanja ovog drustva, koje hoce da bude nemilosrdno da bi se verovalo da je jako, zasto da kao i ono odbacimo duse koje cesto krvare iz rana iz kojih, kao nezdrava krv bolesnika, otice zlo njihove proslosti i koje ocekuju prijateljsku ruku da ih previje i da im vrati ozdravljenje srca?</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">… Posto se nebo vise raduje kajanju jednog gresnika nego stotini pravednika koji nikad nisu gresili, pokusajmo da obradujemo nebo. Ono nam to moze dvostruko vratiti. Ostavimo na nasem putu milostinju oprostaja onima koje su zemaljske zelje upropastile, koje ce mozda spasti bozanska nada…</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-6427293449025843592012-05-25T08:58:00.000-07:002012-05-25T08:58:06.413-07:00“Enciklopedija mrtvih”, Danilo Kiš<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-OrC0yApSSSE/T7-r-uefRzI/AAAAAAAAYcY/LkrEQIv-VyM/s1600/we%D0%BE%D0%B4%D1%83%D0%B2%D0%B0%D0%BD%D1%87%D0%B8%D0%BA%D0%B8.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="298" src="http://1.bp.blogspot.com/-OrC0yApSSSE/T7-r-uefRzI/AAAAAAAAYcY/LkrEQIv-VyM/s400/we%D0%BE%D0%B4%D1%83%D0%B2%D0%B0%D0%BD%D1%87%D0%B8%D0%BA%D0%B8.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">… A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na mirijade mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-58547412083797895762012-05-25T08:28:00.002-07:002012-05-25T08:29:13.777-07:00Horhe Molist – Prsten<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-dthDhwgD848/T7-lEMlfg3I/AAAAAAAAYcM/GmhGFjdYqKw/s1600/kru8928.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="270" src="http://1.bp.blogspot.com/-dthDhwgD848/T7-lEMlfg3I/AAAAAAAAYcM/GmhGFjdYqKw/s400/kru8928.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Ceo život provedemo želeći da nešto dostignemo, sledeći snove, verujući da ćemo kad to dobijemo postati srećni. ali nije tako. Život je u putu, ne na kraju. Nije važno koliko je lepo produhovljeno je ono čemu težimo. Poslednja stanica je smrt. ako ne umemo da budemo srećni, da budemo bolji, da budemo onakvi kakvi želimo da budemo u putu, nećemo to postići ni na kraju. Život je prepun blaga za kojim ljudi jure to su sve one stvari za koji oni veruju da će im doneti sreću a za koje se uglavnom ispostavi da su varke i ponekad kad dostigne ono za čim je toliko žudeo, čovek se zatekne samo s prazninom u rukama.</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-61623953051317577132012-05-25T08:27:00.000-07:002012-05-25T08:27:24.596-07:00Tvrđava, Meša Selimović<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/-Bmk0zNuuP3I/T7-kxeiVAHI/AAAAAAAAYcE/GQh4ulsJQxk/s1600/uu8340447.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="266" src="http://2.bp.blogspot.com/-Bmk0zNuuP3I/T7-kxeiVAHI/AAAAAAAAYcE/GQh4ulsJQxk/s400/uu8340447.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-51243655354577809262012-05-25T08:25:00.000-07:002012-05-25T08:25:37.736-07:00Pismo jačem Zoran Radmilović<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-rpgTXMOlgkM/T7-kW76cDgI/AAAAAAAAYb8/SvaPqZ9gkZ0/s1600/uu502298_f5bdee045fd3f51b80b116b110d52758_large.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="265" src="http://1.bp.blogspot.com/-rpgTXMOlgkM/T7-kW76cDgI/AAAAAAAAYb8/SvaPqZ9gkZ0/s400/uu502298_f5bdee045fd3f51b80b116b110d52758_large.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Bežanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bežao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čoveka.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Gledalaca je uvek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smešno blesavi život. Nije to našao. Do danas.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubedim da je to tako. Baš tako!</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne beži, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim devojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, posle ih ionako tretiraju samo kao „umetnice“. Dosta se, dakle, izmenilo za ovih dve hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strepnja koja glumce čini nižim bićima.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se oseća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a hteo bi, o kako bi hteo!</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš?</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije sprečilo, sasuo bi itd… itd… Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na decu? Strukture su stabilne i večite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja ’80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, podcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Neka se nose… no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Vaš uvek i do kraja</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Zoran Radmilović</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-81629576121943204072012-05-25T08:23:00.000-07:002012-05-25T08:23:27.668-07:00Igra ociju – Elias Canetti<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/-erZ9ynyBrx0/T7-j5z45S9I/AAAAAAAAYb0/b8_BmmB-J_U/s1600/twflowers-u-and-i-rozne_large.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://2.bp.blogspot.com/-erZ9ynyBrx0/T7-j5z45S9I/AAAAAAAAYb0/b8_BmmB-J_U/s1600/twflowers-u-and-i-rozne_large.jpg" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Odgadjani susreti odigrali su neobicno vaznu ulogu u mom zivotu, pa bila rec o mestima ili ljudima, o slikama ili knjigama. Ima gradova za kojima toliko ceznem kao da mi je sudjeno da u njima zapocnem nov zivot. Sluzim se svakojakim lukavstvima da ne otputujem u njih, a svaka nova prilika koju propustim da ih posetim, toliko povecava njihovu vaznost za mene da bi se moglo pomisliti da zivim jos samo radi njih, i da bih vec odavno propao da me oni jos ne cekaju.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ima ljudi o kojima tako rado i zeljno slusam da bi se moglo pomisliti da o njima naposletku znam vise nego sto oni sami znaju – ali zazirem od njihovih slika i klonim se svake vizuelne predstave o njima bas kao da postoji posebna i opravdana zabrana da upoznam njihov lik.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Isto tako, ima ljudi koje godinama susrecem na istom mestu, o kojima razmisljam, koji mi izgledaju kao zagonetke koje upravo ja treba da odgonetnem, a ipak im se nikad ne obracam, prolazim cutke mimo njih kao sto oni prolaze mimo mene, samo se upitno gledamo drzeci usta cvrsto zatvorena. Zamisljam kako bi tekao nas prvi razgovor i uzbudjujem se pri pomisli koliko bih neocekivanih stvari tada doznao.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;"><br />
</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">I najposle, ima ljudi koje godinama volim a da oni o tome pojma nemaju. Ja starim i malo pomalo postaje sve ispraznija iluzija da cu im to ikada kazati, premda vecito zamisljam taj prekrasni trenutak. Ne bih mogao ziveti bez tih temeljitih priprema za buduce dogadjaje i, kad dobro promislim, cini mi se da su mi te pripreme isto toliko vazne koliko i ona iznenadjenja koja me pogode kao grom iz vedra neba tako da stanem kao ukopan.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-49815753197082895552012-05-25T08:21:00.000-07:002012-05-25T08:21:49.231-07:00Prometej u traganju za vatrom – Nada Marinkovic<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://4.bp.blogspot.com/-4vQB86uDXzo/T7-jheZDJ0I/AAAAAAAAYbs/TjPaB7QwgLc/s1600/av15_bmp.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://4.bp.blogspot.com/-4vQB86uDXzo/T7-jheZDJ0I/AAAAAAAAYbs/TjPaB7QwgLc/s1600/av15_bmp.jpg" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Talenat jeste osnovna stvar, ali on bez upornog, gotovo satiruceg rada ne vredi mnogo. Kroz citav zivot moja jutarnja molitva bila je ova nasa baletska greda koju sam svaki put doticala kao u transu… No, nije samo tehnika! Treba prodreti u tajne ljudskih osecanja, shvatiti sustine i dubine ljubavi, mrznje, smrti; osetiti najtananije drhtaje prirode i sve ono sto nosi muzika u svom jednostavnom ili slozenom tkivu, otkriti tu muziku u sustanju lisca, u zuboru vode, dahu vetra… I to jos nije sve. treba voleti ljude, zivotinje, ptice i cvece ciji je govor tananiji od onog poezije. Treba odbaciti zavist i mrznju, narocito egoizam, uvek misliti vise na druge no na sebe. Jer, nasa umetnost je davanje, i onaj ko uspe mnogo da da, mnogo ce i primiti za uzvrat…</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-519263897208662412012-05-25T08:20:00.000-07:002012-05-25T08:20:14.388-07:00Idi kuda te srce vodi – Suzana Tamaro<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/-ebUn2hdQy7A/T7-jIFi0f8I/AAAAAAAAYbk/Fjta0xVfF-8/s1600/REWfoto.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="http://3.bp.blogspot.com/-ebUn2hdQy7A/T7-jIFi0f8I/AAAAAAAAYbk/Fjta0xVfF-8/s400/REWfoto.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Znas u cemu gresimo? Verujemo da je zivot nepromenljiv i da kad uzmemo jedan pravac moramo njime da idemo do kraja. Sudbina, naprotiv, ima mnogo vise maste od nas. Upravo kada poverujes da iz jedne situacije ne postoji izlaz i kada tvoje ocajanje dostigne vrhunac, brzinom iznenadnog udarca vetra sve se promeni i preokrene i sledeceg trenutka shvatis da zivis jedan novi zivot.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Gresiti je prirodno, ali otici i ne biti svestan svojih gresaka, ponistava smisao jednog zivota. Stvari koje nam se dogadjaju nisu nikada same sebi cilj, i one imaju svoju cenu; svaki susret, svaki, pa i najbeznacajniji dogadjaj, ima neko znacenje. Sebe cemo razumeti i spoznati onoliko koliko smo spremni da ih sve prihvatimo, koliko smo sposobni da u svakom trenutku promenimo pravac i da ostavimo staru kozu kao guster izmedju dva godisnja doba.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-59925147647337210362012-05-25T08:18:00.000-07:002012-05-25T08:18:16.153-07:00Dzejms Peterson – Suzanin dnevnik za Nikolasa<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-WP-ZI4x169c/T7-isMNPvII/AAAAAAAAYbc/X7-V5GNIyI4/s1600/ww6506490_167fe6e7.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://1.bp.blogspot.com/-WP-ZI4x169c/T7-isMNPvII/AAAAAAAAYbc/X7-V5GNIyI4/s1600/ww6506490_167fe6e7.jpg" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Zamisli život kao igru u kojoj žongliraš sa pet kugli. Kugle predstavljaju rad, porodicu, zdravlje, prijatelje i čestitost. Sve kugle držiš u rukama. Onda jednog dana shvartiš da je rad – gumena kugla. Ako je ispustiš, odskočiće ti natrag. Ostale četiri kugle – porodica, zdravlje, prijatelji i čestitost – napravljene su od stakla. Ako ispustiš neku od njih nepovratno će se okrznuti, izgrebati, možda čak i slomiti. Tek kada istinski pronikneš u suštinu priče o pet kugli, stvorićeš osnovu za životnu ravnotežu.</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-70680311205364506882012-05-25T08:16:00.000-07:002012-05-25T08:16:19.912-07:00Herman Hesse, “Demijan”<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://1.bp.blogspot.com/-QT3kP9ZDUsY/T7-iLsPT2wI/AAAAAAAAYbU/XvlmNhLJF4U/s1600/io302037_0d16f1d20260711c6b8638a680741807_large.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="268" src="http://1.bp.blogspot.com/-QT3kP9ZDUsY/T7-iLsPT2wI/AAAAAAAAYbU/XvlmNhLJF4U/s400/io302037_0d16f1d20260711c6b8638a680741807_large.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta. Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nam je zajedinčko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog. </span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-36003929076044106332012-05-25T08:15:00.000-07:002012-05-25T08:15:06.333-07:00Maslackovo vino Rej Bredberi<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/-GAkEBerysnU/T7-h0iq5IwI/AAAAAAAAYbM/W4vUb-WCf1k/s1600/io299461_5ff07515358fcd1223bf981315d6352f_large.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="254" src="http://3.bp.blogspot.com/-GAkEBerysnU/T7-h0iq5IwI/AAAAAAAAYbM/W4vUb-WCf1k/s400/io299461_5ff07515358fcd1223bf981315d6352f_large.jpg" width="400" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Vreme je tako cudno, a zivot jos cudniji. Zupci promasuju lezista, tockovi se okrecu i zivotni putevi se prepletu prerano ili prekasno. A lekcija se nastavlja. Ljiljani na zbunu bolji su od orhideja. A maslachci su jos bolji. Zasto? Zato sto ti saviju kicmu i nakratko te okrenu od svih ljudi i grada i preznoje te i spuste te tamo gde ces se ponovo setiti da imas nos. Bastovanstvo je najzgodniji izgovor da se postane filozof. Niko ne nagadja, neko ne optuzuje, niko ne zna, ali eto tebe, Platon medju bozurima. Covek koji tegli dzak djubriva preko svog travnjaka slican je Atlasu koji pusta svet da mu se vrti na ramenu. Kao sto je jedan cenjeni gospodin rekao.. Kopaj po zemlji, prekopavaj po dusi...</span></b></div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.comtag:blogger.com,1999:blog-2093390814471097328.post-66560814169028547522012-05-25T08:11:00.000-07:002012-05-25T08:11:26.051-07:00Mali Princ Antoan de Saint-Exupery<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://4.bp.blogspot.com/-_nqzHvoR6d0/T7-g_WyJGrI/AAAAAAAAYbE/AoQ3Ton6qJI/s1600/NINH+KARDIA+MOU+H+MPLE.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="640" src="http://4.bp.blogspot.com/-_nqzHvoR6d0/T7-g_WyJGrI/AAAAAAAAYbE/AoQ3Ton6qJI/s640/NINH+KARDIA+MOU+H+MPLE.jpg" width="508" /></a></div><b><span style="font-size: large;">Ah! mali prince, razumeo sam, najzad tvoj mali zivot pun sete. Uzivanje u blagim suncevima zalascima bilo je dugo vremena jedina tvoja razonoda. Ovu novu pojedinost saznao sam cetvrtog dana ujutru, kada si mi rekao:</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo da gledamo suncev zalazak…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Ali treba cekati…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Sta treba cekati?</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Cekati da sunce pocne da zalazi.</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Bio si najpre vrlo iznenadjen, a zatim si se nasmejao samom sebi. I rekao si mi:</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Stalno mislim da sam kod kuce!</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Doista. Kad je u Sjedninjenim Americkim Drzavama podne, ceo svet zna da u Francuskoj sunce zalazi. Bilo bi dovoljno preleti za minut u Francusku da bi smo prisustvovali suncevom zalasku. Na zalost, Francuska je isuvise daleko. Ali na tvojoj maloj planeti bilo je dovoljno da svoju stolicu puvuces nekoliko koraka i da posmatras suton kad god zazelis…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Jednog dana video sam cetrdeset i tri puta kako sunce zalazi!</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">A malo posle si dodao:</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Znas… kad je covek tuzan onda voli zalaske sunca…</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">-Zar si bio toliko tuzan onog dana kad je sunce zalazilo cetrdeset i tri puta?</span></b><br />
<b><span style="font-size: large;">Ali mali princ ne odgovori.</span></b><br />
</div>Јованаhttp://www.blogger.com/profile/18103109851527769189noreply@blogger.com