18. 4. 2011.

Tražio sam...


Tražio sam Snagu…
I Bog mi je da POTEŠKOĆE koje su me osnažile.
Tražio sam MUDROST…
I Bog mi je dao PROBLEME koje je trebalo rešiti.
Tražio sam BOGATSTVO…
I Bog mi je dao MOZAK i TELO da mogu raditi.
Tražio sam HRABROST…
I Bog mi je dao PREPREKE  koje je trebalo savladati.
Tražio sam LJUBAV… I Bog mi je dao LJUDE kojima je trebalo pomoći. Tražio sam USLUGE… I Bog mi je dao PRILIKE. Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio, ali sam dobio sve što mi je trebalo.“

Budite srećni...

Kročite smireno kroz buku i strku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina. Trudite se, ali bez podčinjavanja, da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam ljudi govore, jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču. Izbjegavajte glasne i agresivne osobe – one uznemiruju dušu! Uspoređujući sebe s drugima možete postatisujetni i ogorčeni, jer uvijek će biti gorih i boljih od vas. Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju ma kako skromno bilo, jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu. Budite svoji!
Posebno ne iskazujte lažnu naklonost niti ne budite cinični u ljubavi. Unatoč svim prijevarama i razočarenjima, ljubav uvijek niče poput trave. Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima – previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave discipline budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete svemira i jednako kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje. I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija tačno onako kako treba. Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši. Sa svim svojim prijevarama, svojom istrošenošću i promašenim snovima – ovo je još uvijek predivan svijet. Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste – i budite sretni.
Max Ehrmann '

ŠTA ŽENA HOĆE?!

Hodao čovjek plažom i odjednom ugleda lampu. Protrlja je da je očisti od pijeska, kad, koje li sreće, pojavi se duh i reče:
- Dobro, dobro, oslobodio si me iz lampe i znaš kako već ide dalje. Ali ovo je već treći put ovaj mjesec i već ste mi dosadili pa se možeš oprostiti od tri želje. Možeš tražiti samo jednu.
Čovjek se duboko zamisli i reče:
- Evo već dvadeset godina živim u Americi i volio bih da posjetim svoj zavičaj. Ali aviona se užasno bojim, a na brodu imam morsku bolest. Možeš li mi izgraditi most preko okeana da mogu otići kolima.
Duh se nasmija:
- To je nemoguće. Zamisli samo koliko ljudi treba da se most izgradi. I kako uopšte da stubovi dohvate dno Atlantika!
Zamisli drugu želju.
Čovjek se opet duboko zamisli i reče:
- Četiri puta sam se ženio i razvodio. Žene su mi uvijek govorile da ne marim za njih i da sam bezosjećajan. Volio bih da mogu da razumijem žene…da mogu da znam šta one osjećaju, šta misle kad iznenada zaćute…da znam zašto plaču…da znam šta one zbilja žele kad kažu “ma ništa”… da znam kako da ih usrećim.
Duh reče:
- Hoćeš li most sa dvije ili četiri trake?
***
Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar da odgovorim, uprkos mom tridesetogodišnjem istraživanju ženske psihe glasi: ŠTA ŽENA HOĆE?! – Sigmund Frojd

Prljavi prozori...


Jedan par se doselio u ulicu. 
Sledećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju komšinicu kako širi veš.


"Kako joj je prljav taj veš..." – rekla je. 
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopšte ne zna prati! "


Muž je ćutke posmatrao događaj, ali nije ništa rekao. 


Svaki put kada bi komšinica širila veš, komentar bi bio isti…


Mesec dana kasnije, žena je bila u čudu, 
kada je jedno jutro videla kako je komšinicin veš čist. 
Rekla je mužu: 
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati veš. Ko li ju je naučio?" 


Muž joj odgovori: 


"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao naše prozore...."

Krajnja slabost nasilja

"Krajnja slabost nasilja je što je to jedna spirala koja stalno ide prema dolje,radjajući istu onu stvar koju želi unšititi. Umjesto smanjenja zla,ono ga umnožava. Uz pomoć nasilja vi možete ubiti lažova, ali ne mozete ubiti laž, niti uspostaviti istinu. Uz pomoć nasilja vi možete ubiti onoga koji mrzi, ali ne možete ubiti mržnju. U stvari, nasilje samo povećava mržnju...Vraćanje nasilja nasiljem povećava nasilje, donoseći jos crnji mrak noći kojoj nedostaju zvijezde. Mrak ne može otjerati mrak;samo svjetlost može to učiniti. Mržnja ne može otjerati mržnju;samo ljubav može to učiniti." 

Dr. Martin Luther King

Istina...


Pošao mladić u svijet da traži Istinu. Tražio je preko sedam gora i sedam mora. Pitao je sunce, pitao je mesec, pitao je vjetrove. Troje je gvozednih cipela iscijepao i najposlije je našao.
Istina bijaše stara i ružna.
Mladić je ostao sa Istinom tri godine. Ona ga je naučila mnogim stvarima. Došlo je vrijeme da se rastanu. Na rastanku, Istina ga upitala:
- Hoćeš li da učiniš nešto za mene?
- Hoću – obećao je mladić.
- Kad se vratiš među ljude i kad te pitaju o meni, reci im da sam mlada i lijepa...

Zaboravi...


Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neću da mašem ...
                Miroslav Antić

Ko sam ja?

Jedan čovjek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokošku.
Orlić se izlegao kao i pilići i odrastao je sa njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.
Stari orao je zapanjeno gledao uvis. "Šta je to?" pitao je.
"To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. "On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, neznajuć
i ko je.