Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav.
I zašto bi postojao samo covjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas.
Sacekuje nas na nekom cošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono što se u zivotu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama.
Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne mozeš, a ništa ne mozeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopšti duh, nimalo slican našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti.
Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelic sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje.
Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom višem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!
