kad bi covjek mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
Kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava, sreca ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konacno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim ocima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i nocu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovom duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajuci te, ne bih umro, jer nisam živio.
Cernuda, Luis
