i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi.
Onda mislju obgrlio Tvoje ime,
a hod Tvoj, ostavio pored vremena.
Na blagom vijetru, kosu Ti raspleo,
pa uvio strucak osjecaja usred dodira.
S mirisom jutra, ruku primio,
puno njeznosti, u pogled Tvoj donio.
Daleko od tuge i nemira saptao,
izmedju bedara, sliku blazenstva upijao.
Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao
i setao, po Tvojim slatkim odmoristima.
Sve bih to, nebrojno puta ucinio,
milovanjima i uzdasima potvrdjivao.
Sasvim tiho, beskonacnost pokazivao
i bogatim darovima nagradjivao.
Neprimjeno, na daleka putovanja vodio,
a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao.
Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao
i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio.
Priljubio Tvoju dusu, uz moju,
pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao.
Bez ijedne rijeci, uz Tebe pristao,
jer u TEBI, na sebe bih naisao.
(Zal Kopp)
