14.04.2011.

Eho

Jedan čovek i njegov sin su išli šumom. Odjednom, 
dečak zape i osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!"
Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?"
Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!"
Dečak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"

"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu:
"Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!"
Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!"
Dečak je stajao iznenađen, ali još uvek ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari život.

Život ti uvek vraća ono što ti daješ.
Život je ogledalo tvojih dela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi.
Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razumi i sam poštuj.
Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života.

Život ti uvek vraća ono što daješ. Tok tvoga života

Trenutak...

Ja bih trenutak, u zeleni list uvio
i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi.
Onda mislju obgrlio Tvoje ime,
a hod Tvoj, ostavio pored vremena.
Na blagom vijetru, kosu Ti raspleo,
pa uvio strucak osjecaja usred dodira.

S mirisom jutra, ruku primio,
puno njeznosti, u pogled Tvoj donio.
Daleko od tuge i nemira saptao,
izmedju bedara, sliku blazenstva upijao.
Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao
i setao, po Tvojim slatkim odmoristima.

Sve bih to, nebrojno puta ucinio,
milovanjima i uzdasima potvrdjivao.
Sasvim tiho, beskonacnost pokazivao
i bogatim darovima nagradjivao.
Neprimjeno, na daleka putovanja vodio,
a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao.

Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao
i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio.
Priljubio Tvoju dusu, uz moju,
pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao.
Bez ijedne rijeci, uz Tebe pristao,
jer u TEBI, na sebe bih naisao.

(Zal Kopp)

Kad bi covjek mogao

Kad bi covjek mogao reci ono što voli,
kad bi covjek mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
Kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava, sreca ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konacno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim ocima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i nocu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovom duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajuci te, ne bih umro, jer nisam živio.


Cernuda, Luis

Čajevi za svekrvu




Jednom davno, djevojka zvana Li –Li se udala i otisla da zivi kod svog supruga i njegove majke.
Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako nece uspjeti da se slozi sa svojom svekrvom.

Njihovo ponasanje je bilo toliko razlicito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na sto je svekrva pak odgovarala kritikom.
Prolazili su dani, prolazile su sedmice…

Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svadjaju. Medjutim, cinjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, duzna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otezavala situaciju.
Zbog svih tih svadja i nesreca u kuci muz je jako patio.

Na kraju Li-Li vise nije imala snage da izdrzi losu narav i ponasanje svoje svekrve, pa je odlucila da sto prije nesto poduzme.

Li-Li je otisla kod ocevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje cajeve . Ispricala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rijesiti problem.
Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li-Li , pomoci cu ti da rijesis svoj problem, ali moras me dobro poslusati i ispuniti ono sto ti budem rekao.” Li-Li rece : “Da, gospodine Huang , ucinit cu sta god mi kazete ”

Gospodin Huang ode u straznju soBiću i vrati se nakon par minuta sa paketom cajeva.

Rekao je: “Mozes koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, medjutim, to moze izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta caja koji ce polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moras paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moras biti veoma oprezna i promjeniti ponasanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svadjati, postuj ono sto kaze i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”


Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i pozurila kuci da sto prije zapocne sa njenom zaverom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci... Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno zacinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjecala se sta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslusna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.

Nakon sest mjeseci cijela kucna atmosfera je bila izmjenjena.

Li-Li je naucila kako da kontrolise svoju narav toliko dobro da se cak nikad vise nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala cak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih sest mjeseci. Svekrva je djelovala puno njeznije, pa se obostrano slaganje zaista primjecivalo.

Njeno ponasanje prema Li-Li se promijenilo, pocela je da voli svoju snahu kao svoju rodjenu kcerku.
Bez prestanka je pricala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad pozeljela.
Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, bas kao majka i kcerka.

Muz joj je bio jako sretan vidjevsi sta se dogadja u poslednje vrijeme.

Jednoga dana, Li-Li je ponovo otisla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoc : „Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprijecim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna zena i volim je kao svoju majku. Ne zelim da umre od otrova koji sam joj davala!”

Gospodin Huang se nasmjesi i zavrti glavom „ Li-Li , nemoj nista brinuti . Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Cajevi su bili puni vitamina da poboljsaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponasanju prema njoj, ali ni toga vise nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.”

Jeste li ikada razmisljali da onako kako tretirate sebe, tako ce vas tretirati i drugi?

U Kini kazu: Osoba koja voli druge je osoba koju i drugi vole.

    Poucne price

    "Neka Vam dani koji dolaze donesu mnogo srece, zdravlja, i naravno smeha sa onim koji vas vole i koje volite, smeha najvise, kao sto pesnik rece, on nam uvek nedostaje....

    Paradoks naseg vremena kroz istoriju je da imamo vece kuce ali krace zivce, sire puteve ali uza gledista. Trosimo vise, a imamo manje, kupujemo vise ali uzivamo manje, vise pogodnosti ali manje vremena.

    Imamo vise diploma, ali manje razuma, vise znanja ali manje rasudivanja, vise strucnjaka ali ipak vise problema, vise znanja u medicini ali manje zdravlja. Pijemo previse, pusimo previse, trosimo nesmotreno, smejemo se premalo, vozimo prebrzo, previse se ljutimo, prekasno lezemo, ustajemo previse umorni, citamo premalo, gledamo TV suvise.Volimo preretko, i mrzimo precesto.

    Naucili smo kako da prezivljavamo ali ne i da zivimo. Dodali smo godine zivotu ali ne i zivot godinama. Stigli smo sve do Meseca i natrag. Napravili smo velike stvari ali ne i bolje stvari. Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude.

    Pisemo vise ali ucimo manje. Planiramo vise ali postizemo manje. Naucili smo zuriti ali ne i cekati.

    Ovo su vremena brze hrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani luksuznijih kuca ali unistenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, jednokratnih pelena, moralnosti koja se moze odbaciti, jednodnevnih predstava, umornih tela, i tableta koje cine sve - da nadomeste vitamine, hranu, ali i da stisaju, ubiju.

    Smejte se cesto, dugo i glasno. Smejte se dok ne izgubite dah. Suze se dogadjaju. Izdrzite, odbolujte, prezivite.

    Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici. Zivot se ne meri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah." 

    Priča o dva muškarca



    Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

    Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

    Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

    Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
    Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
    Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
    Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
    Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

    Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

    Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
    Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
    Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
    Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.
    Reče: »A, možda je hteo usrećiti vas?«