2. 3. 2012.

Ako Možeš - R Kipling


Ako možeš
da sačuvaš prisebnu glavu,
kada svi oko tebe gube svoju, i okrivljuju te za to,

Ako možeš da veruješ sebi,
kada svi u tebe sumnjaju i sam pridodaješ njihovim sumnjama,

Ako možeš da čekaš, a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren da sam ne varaš,
ili ako si omrznut da sam ne mrziš,
a da pri tom ne izgledaš predobar ili premudar,

Ako možeš da sanjariš
a da snovi ne ovladaju tobom,

Ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,

Ako možeš da se suočiš sa uspehom i neuspehom
i smatraš te dve varke kao da su potpuno iste,

Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš,

ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive,
da te služe dugo i ako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš kada nema nišega više u tebi sem volje koja ti dovikuje- ISTRAJ

Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe
i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima od sebe sačuvaš svoje dostojanstvo,

Ako ni prijatelj, ni neprijatelj ne mogu da te uvrede,
Ako te svi cene, ali ne previše,
Ako možeš da ispuniš jedan minut sadržajem koji traje šezdeset sekundi,

tvoja je zemlja i sve što je na njoj,
i iznad svega
bićeš ČOVEK, PRIJATELJU MOJ.

--Rudyard Kipling--

Desanka Maksimović- Poezija


LJUBAV

Mojoj misli na tebe neznoj i smernoj
ne znam uzroka, ni časa začetka,
ona je kao zaručnički prsten na ruci vernoj
kružna: nema ni kraja ni početka.
U mom srcu svemoćna je ova misao,
ona zbilje pretvara u čarolije;
svemu što biva daje draž i smisao,
zbog nje moj osmeh sine, suza se prolije.
Zbog nje moje oči bivaju lepšim, snovi boljima.
Na moj život blago pada odsjaj njen
kao po umornim putima i poljima
mirisna večernja sen.

ČEŽNJA U TUĐINI

Da mi je da ne umrem u tuđini
Lepe su sve bukove u zemlji česte,
livada svaka lepa je mlada,
i sve reke nepoznate,
svi vrhovi što se suncem zlate,
sve i gde nije i gde jeste
pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi
i sa koga smo cedili vina,
zemlja koju smo pili i jeli,
čija na ognju palili drveta,
gde smo sahranili oca i sina,
kao da je sva grob pradedovska,
krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
u taj kraj gde biljka svaka,
gde bubica svaka bolno me dira
kao žbun što na bratovom grobu cveta,
kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
koja nam je kao srce rođeno jasna
i tajanstvenija od svemira,
hteo bih da mi grobom bude.

SREĆA

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate,
a noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što če života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja.

ŽENA – MUŠKARCU

O, ma ko da si, ostani
noćas kraj moga skuta,
nikuda ne polazi.
Za onim čega nema
duša mi gori i luta,
i goli, jer sve prolazi.
I čini mi se, negde ljudi sad
prolaznost imaju na umu,
pa će doći noćas na nas breg
da spokojno svega se odreku.
Večno nihaju jasike na drumu
dušu nemirnu.
Ćute blago plaveti neba i teku.
Noćas me samo pogladi
nežno i blago po kosama
i kaži reč mi što greje.
Srce je moje pusto,
dušu mi mori osama,
i boli, jer prazno sve je.
I čini mi se, negde u blizini
rođeno srce da nekome smeta,
pa će doći noćas na naš breg
da nasmeje se svemu što biva.
Oblak u suton iznad šume sleta
i vrh livada brodi.
Putuju jutrom magle ponad njiva.
O, ma ko da si, zagrljaj
noćas mi vreo podari.
Srce je moje umorno,
duša je moja strana
gomili ljudi i stvari,
i ćuti u meni sumorno.
I čini mi se, nedaleko negde
od tuga teških ljudi boluju,
pa će doći noćas na naš breg
da radosno svi poumiru.
Grlice tihe brdom našim stoluju
i jecaju meko.
Putevi beli u nebesa uviru.

UTEHA

Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi
sačekaćemo zajedno prve mirise snega.
Ja volim više zime čistotu mirnu
od bolesnoga dana prolećnjega
kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.
Živećemo zajedno svečane dane
kad duša počinje tiho da sazreva,
i bivaju pune ploda njene grane,
i o večnosti već kradom sneva.
Smejaćemo se zajedno u večernje čase
kad se čovek smeje tiše i reñe.
Volećemo se kad počinju da se
života ovog sagledaju međe,
kad ljubavnici postaju jedno drugom
prijatelji blagi i braća.
Rastaćemo se samo pred putanjom dugom,
sa koje ne može da se piše,
ni da se vraća.

PRVI SNEG

Bolje bi bilo u tome prostranstvu
bez ijedne žive duše
da ni reči nismo izrekli,
da se na bele ljuljaške nismo peli,
da smo sa grlicama snežnim
ćutke seli za razboje.
Bolje bi bilo da nismo budili sneg
iz sna detinjeg,
da nismo srebrne jelenske rogove
šumom lomili.
Bolje bi bilo da smo sa potokom
uz ledeni nakovanj stali.

JA I TI

O kad bih mogla samo jednom ja
nekuda iza bregova
pobeći od sebe.
Sasvim sama i vedra
projurila bih kroz šume,
razgrnula livadi nedra.
U život bih se zagnjurila,
svakom bih ruku pružala.
Sa strašću bih se požurila:
da vidim u životu kako je,
duša nečija ako je
za radost stvorena.
Jer od rođenja sa mnom,
ma kud se makla,
idem ja večno sumorna.
A meni se uvek dopadalo:
kad su tice kroz noć letele,
kad je lišće tiho opadalo;
kad su senke u sen sletale,
kad me ljudi nisu voleli,
kad su stvari duši smetale.
Oduvek je jedna ja slutila
kobi, suze i bolove,
i radosti moje sve pomutila.
Oduvek me slatko zlostavljala:
ni u šumi, ni u ljubavi, ni u radu
ni časka me nije ostavljala.
Znam, umreću i ostariću;
a nju uvek mladu,
uvek žednu bolova
na zemlji ostaviću.

ZVEZDE

Znam teško ti pada,
okolo ljudi ginu,
a ja kao besposleni monah
u zvezdanu gledam visinu.
Gledam kako se dižu
večernji lukovi i svodovi,
i zvezde mi bivaju bliske
kao seljaku jesenji plodovi.
Gledanje u njih me leči
kao zavičajno lipovo saće,
i mami više nego
putnika vatre domaće.
I noćas samo da iskapi pila
zaborav za njih sveži,
zahvatila sam ga šakom s izvora
kome pesak zvezdani na dnu leži.
Ali ne boj se, jutros sam oči
spustila na zemlju bodra.
Kada ustreba snage, znam, nada mnom
zvezde su i nebesa modra.

SVAKA TVOJA REČ

Svaka tvoja reč, u meni je do pesme porasla
svaka tvoja reč.
Svaki tvoj dodir, u meni je do zagrljaja porastao
svaki tvoj dodir.
Naš slučajni susret, u meni je do života porastao,
naš slučajni susret.
Sve što mi se zbog tebe dogodilo, kao očarano
živi u meni, i čini se, neće proći,
sve što mi se zbog tebe dogodilo.
I volela bih da te tek sada volim prvi put.
Volela bih da ne verujem da će mi srce za tobom proći
kada budeš jednom otišao.

STRAH

Plašim se kad pomislim
da će doći poslednja nedelja
našega drugovanja.
Znam, biće proleće i sunca žar,
i s bolom ostavićemo na dar
jedno drugom slatka dugovanja.
Znam, cvetaće rumeno dani
poslednje nedelje našega drugovanja,
mirno ćemo se pozdraviti;
a nikada nećemo ozdraviti od čudesnoga tugovanja.
Što dana tih da ugledamo
tica srebrna krila,
u šumu u senci celu;
što tada baš da nam oči sretnu
onu krunicu cvetnu
radosnu i belu, belu.

VOLELA SE DVA VETRA

Volela se dva vetra s dve planine
kao što se vole dva sunca, dva duha,
kao što se vole dva vida i dva sluha,
ili sjaj sunca sa sjajem mesečine,
ili s nebesima ledene visine.
Grlili se iznad brda i poljana,
u lišću grana i iznad bezdana,
nisu znali šta da od sebe čine,
niti grleć se koje je od njih koje,
ni umeli da se razmrse, razdvoje -
kao dva pljuska i dve grmljavine.
Kad se polome o krševe, o granje,
voleli se tugom i sećanjem -
dva vetra sa dve daleke planine.

GOVORI TIHO

Govori tiho.
Drveće je noćas budno i meni je žao da čuje kako je život
kratak a nije veseo.
Govori tiho.
Ptice noćas blizu nas pevaju i meni je žao da čuju kako u
glasu nečijem ima suza.
Govori tiho.
U livadi obližnjoj zrikavci se noćas vole i meni je žao da
noćas čuju da je ljubav u srcu
nečijem tužna.
Govori tiho.
Nebo je noćas beskrajno tanko i meni je žao da nas čuju
zvezde pa da im zbog nas
teško bude.

ZALJUBLJEN MESEC

Voleo mesec zvezdu zlatnih veđa,
noću lutao ponad njena dvora
dokle god ga s neba ne otera zora.
A jednom kad ne uspe preći međe
prenaseljenih na nebu sazvežđa,
spaziše ljudi vatru meteora
pad sa njenog sazvežđa do ponora
od svih dotle, vele, i lepša i ređa.
Zato je mesec sad bled i zagledan
u vasionski ispod sebe bezdan
gde pogašeni leže meteori.
Veruje ugledaće srce njeno
u meteora kršu polomljenom
gde još davnim plamenom gori.

Sergej Jesenjin -Iz Ispovesti Huligana


    Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,  Čiji pogled gasne u magli i memli,  Živio sam usput, kao sve da sanjam,  Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.  I tebe sad ljubim po navici, dijete, Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, Zato usput, ko što palim cigarete, Govorim i šapćem zaljubljene riječi.  „Uvijek” i „ljubljena” i „upamtiću”, A u duši vazda ista pustoš zrači; Ako dirneš strasti u čovjekovom biću, Istinu, bez sumnje, nikad nećeš naći.  Zato moja duša ne zna šta je jeza Odbijenih želja, neshvaćene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga breza, Stvorena za mene i za mnoge druge.  Ali, ako tražeć neku srodnu dušu, Vezan protiv želje, utonem u sjeti, Nikad neću da te ljubomorom gušim, Nikad neću tebe grditi ni kleti.  Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar, Čiji pogled gasne u magli i memli, I volim te usput, kao sve da sanjam, Kao mnoge druge ljude na toj zemlji. Ali, ako tražeć neku srodnu dušu, Vezan protiv želje, utonem u sjeti, Nikad neću da te ljubomorom gušim, Nikad neću tebe grditi ni kleti.  Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar, Čiji pogled gasne u magli i memli, I volim te usput, kao sve da sanjam, Kao mnoge druge ljude na toj zemlji.
      Sergej Jesenjin