04.06.2011.

Odisej Elitis - Eleni

Prva kap kiše ubila je ljeto
Natopile se riječi koje su rađale svjetlost zvijezda
Sve one riječi kojima si TI bila jedini cilj!
Gdje sada da raširimo ruke kada vrijeme ne računa više na nas
Gdje sada da spustimo oči kad su daleki horizonti potonuli u oblake
Sada kada su se tvoji kapci sklopili nad našim predjelima
A mi smo - kao da nas je prožela magla -
Sami samcati okruženi tvojim mrtvim slikama.
Sa čelom na prozorskom staklu bdimo nad novim bolom
Smrt nas ne može savladati dok ti postojiš
Dok na nekom drugom mjestu vjetar može da te cijelu drži u životu
Može da te odjene izbliza kao naša nada izdaleka
Dok na nekom drugom mjestu postoji
Sasvim zeleno polje iza prvog osmijeha sve do sunca
Koje mu u povjerenju kazuje da ćemo se ponovo sresti
Ne nećemo se suočiti sa smrću
Nego sa ovom sitnom kapi jesenje kiše
S nekim mutnim osjećanjem
S mirisom vlažne zemlje u našim dušama koje se stalno udaljavaju
A ako tvoja ruka nije u našoj ruci
I ako nema naše krvi u venama tvojih snova
Ni svjetlosti na neoskrnavljenom nebu
Ni nevidljive muzike u nama o! tužna
Prolaznice kroza sve ono što nas jos uvijek drži na svijetu
Onda je to vlažni vjetar čas jeseni rastanak
Gorko naslanjanje lakta na sjećanje
Koje se javlja kada noć hoće da nas rastavi sa svjetlošću
Iza četvrtastog prozora koji gleda na tugu
Koji ne vidi ništa
Jer je već postala nevidljiva muzika plamen
na ognjištu otkucaj velikog zidnog sata
Jer je već postala
Pjesma stih uz drugi stih sazvučje kiše suza i riječi
Riječi ne kao druge već onih kojima si samo TI bila jedini cilj!